Audicija

“Audicija”: 35 godina

Kultura

Kultna predstava Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo 1985. godine dobila je svoju televizijsku verziju “Audicija” i postala jedan od najgledanijih jugoslavenskih programa. Ispitna vježba koja je uključivala profesora glume i galeriju bizarnih netalentovanih glumaca u pokušaju, slika je bh. teatra koji je nekada ismijavao nekulturu, a danas šuti i trpi.

Nema više dnevnica, naloga za putovanje, upravnih odbora i hostesa, zavapili su prije nekoliko dana direktori sarajevskih pozorišta, upirući prstom u svoj skori kraj i moratorij na zapošljavanje, između ostalog i u institucijama kulture, koji je donijela Skupština Kantona Sarajevo, u gradu gdje čak šezdeset nezaposlenih diplomiranih glumaca “ćami ćekajući”.

Samo jedan “nedramaturški” pogled na repertoar jednog sarajevskog teatra i fotografiju glumačkog ansambla odaje tužnu činjenicu da je od pet predstava izvedenih u septembru ove godine dvije režirao stranac, a da se pola ansambla nije pojavilo na “daskama koje život znače” niti jedan jedini put, iako su za prošli mjesec uredno primili platu.

Na opskurnoj vanrednoj press konferenciji, koja je imala sve elemente “Audicije”, prije svega mračnu dvoranu i jedan stol iz osamdesetih, ljudi koji vode sarajevske teatarske kuće, u društvu ministra karatiste sa zelenom maskom na licu, rekli su da novca više nema i da se boje kako je kulturi došao kraj, iako mi već pola godine znamo kako je “kod glumca kultura prazna sva”.

Statiranje u kukuruzu

Zanimljivo je da je samo jedna bosanskohercegovačka predstava bila gledanija od “Audicije”, koju je prema službenim podacima biletarnica pogledalo skoro tri miliona ljudi. Bila je to monodrama Josipa Pejakovića “On meni nema Bosne” iz 1975. godine, kojom je glumački bard sam na sceni punio dvorane širom cijele bivše Jugoslavije i dijaspore. Drama je također imala svoju televizijsku verziju, a ostala je upamćena po ontološkom pitanju: “Kako, bolan, nema Bosne?!”.

Ako Neretva huči, a jedna teatarska kuća ima stotine zaposlenih, kako onda nema kulture u Bosni? Nema, jer osim što repertoare pozorišta niko ozbiljno ne promišlja kako bi se približio potrebama i interesima današnje publike, veliki broj zaposlenih glumaca u matičnim kućama “statira u kukuruzu”, dok sav teret produkcije, a to kažu i rukovodioci, počiva na vanjskim saradnicima. Javna je tajna da postoji određeni broj glumaca koji su zaposleni u sarajevskim teatarskim kućama, ali uglavnom nisu angažirani na predstavama, jer su teški za saradnju, pa je svima lakše da projekt zaživi bez njih.

Dok je bilo novca, kojeg danas ima kao jogurta u vicu Mustafe Sudžuke, stvaran je privid kako nema nikakve potrebe za “pravljenje dodatne drame”. S istim ministrom u glavnoj ulozi, nedavno se događala prava akciona drama u kojoj se u stilu Jackieja Chana mahalo platnim listama uposlenika sarajevskih muzeja, gdje je perverzija “uhljebarenja” doživjela svoj konačan trijumf i gdje smo vidjeli kako je kultura samo paravan za besramno otimanje novca građana koji se sve više napajaju na kontejnerima, a sve manje na “Čarobnoj fruli”.

Podijeli

1 thought on ““Audicija”: 35 godina

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *